Ako štitimo decu od telefona, da li ih štitimo od spoljnog sveta?

Teško pitanje. I skoro da nema roditelja za koga ova tema nije preplavljujuća.
Čini se da što više informacija o tome imamo, osećamo sve veći strah i zabrinutost.

Isto tako se i ja osećam, ali odbijam da se ponašam beznadežno i bespomoćno.

Priznaću vam nešto… Iako sam deo digitalne ekonomije 15+ godina i u opisu posla mi je da pratim razvoj digitalne tehnologije, tako da sam u korak sa trendovima, oko prvog rođendana moje ćerke počela je da me preplavljuje tema odnosa dece prema ekranima. Pitala sam se da li je jedina opcija da deca netremice gledaju u (mali) ekran i da već kada zakorače u tinejdžerske dane taj mali prenosivi uređaj postaje neodvojivi deo tela.
To me je podstaklo da se dodatno edukujem i ovu temu istražujem dublje iz više različitih uglova, jer je vrlo slojevita i zahteva multidisciplinarni pristup. Da se usmerim na to kako da od starta dete formira zdrav odnos prema digitalnoj tehnologiji, da u perspektivi pametno koristi njene prednosti za svoj razvoj i da bude mudra da ne upadne u neku od brojnih zamki. Da i sama sagledam sliku šire od ekrana pametnog telefona.

Ako me lično pitate da li sam za to da se deci (makar) pre 13. godine zabrani da imaju sopstveni pametni telefon i pristup društvenim medijima, rećiću vam – da. Ali to treba da bude rešeno na nivou zakona, koji će zaista biti poštovan. Kao što je to slučaj sa vožnjom automobila (zašto pravim ovo poređenje, a ne sa cigaretama i alkoholom, kao mnogi, pročitajte objavi “Da li ćete detetu dati da vozi automobil, a da ga prethodno niste naučili da pređe ulicu”).

Dok se to ne dogodi, treba da budemo pragmatični. Da naučimo decu da budu digitalno rezilijentni. A “žilavost” se gradi korak po korak, još pre prvog pogledanog crtaća, kroz direktno iskustvo.

Treba da sve uključene donosioce odluka pozivamo na odgovornost, ali isto tako mi treba da budemo pragmatični u ovom trenutku i načinimo male, srednje i velike iskorake, koji su u našoj moći, kako bismo napravili razliku.
Da li je uspeh 100% zagarantovan? Nije. Ali vredi pokušati.

Neka vam naredna 4 pitanja služe kao kompas kada vam se sve čini nemogućim, kada se osećate preplavljeno i kao da su vam ruke vezane.

Kada vam se sve drugo čini nemogućim. Možete se vratiti na ove 4 stvari:

  1. Šta je pod mojom kontrolom?
  2. Šta su moje vrednosti?
  3. Šta je moja uloga kao roditelja?
  4. Kako da ostanem povezan(a) sa mojim detetom iako se oseća uznemireno?

Na tim principima počnite da gradite svoj digitalni porodični plan, čak i ako imate bebu.

Odmah ću vam reći da neće biti 100% uspešan i neće pokrivati sve situacije, desiće se neka u kojoj ćete reći “ne znam šta sada da radim”. Kako godine odmiču ćesto ćete imati potrebu i da ga revidirate, ali to je svakako bolje nego da tome pristupate stihijski. Jer setimo se da deca vole predvidivost.

U građenju zdravog odnosa prema ekranima, kroz brojne praktične savete i alate može da vam pomogne e-knjiga Digitalni mentor.
Obećavam vam da nema širenja panike, nema beznadežnosti, nema osećaja krivice niti postiđivanja.